Neka deca ne komuniciraju ni neverbalnim putem, dok je kod drugih prisutna neverbalna komunikacija, a izostaje verbalna.
Uglavnom se radi o deci koja su anksiozna od najranijeg uzrasta. Dete koje je kod kuće pričljivo odbija da govori u raznim socijalnim situacijama (vrtić, škola ili ljudi iz šire socijalne sredine).
Veruje se da kod ove dece postoji genetska predispozicija, roditelji često navode da su i sami kao mali ćutali u različitim socijalnim situacijama. Na ranom uzrastu teško se odvajaju od roditelja i prisutni su različiti strahovi.
Primenjuje se bihevioralna terapija, umanjenje anksioznosti, postepeno izlaganje stresnim situacijama, promena ponašanja, terapija igrom, art terapija, govorna terapija itd. Važno je ne kritikovati dete zato što neće da govori u određenim situacijama. Neophodno je uključiti psihologa.